Vrijeme na sipinoj kosti

Govoriš i dahom truniš
bjeličasti oblak nad otokom.
Vjetru zastaje dah,
pjena uz obalu izdiše.
Na tren bor zaboravlja svoje zelenilo,
gori u čistoj svjetlosti.

Svečani mir tone u dubinu.

I nije to ni sunce, ni nebo, ni more.
Čista bjelina u modrom vremenu
kad među dragim stvarima nađeš
bijelu sipinu kost.