Stranica 22

ŽIVJETI NA OTOKU : DA ILI NE ?

VJEČNA DILEMA

 

Živjeti na otoku nam je sudbina dana očevim sjemenom i majčinom utrobom, ni teža ni lakša od nekih drugih sudbina iz nekih drugih mikrokozmosa. Prokletstvo ili blagoslov pitanje koje postavljamo sebi i drugima, prvi put kako kažu neki u sedmom tisućljeću prije Krista od kada, kako se pretpostavlja prvi ljudi žive u Grapčevoj i Markovoj špilji. U međuvremenu su na to vječno otočko pitanje pokušavali odgovoriti mnogi: Bizantski car Konstantin sedmi Porfirogenet, Toma Arhiđakon, Demetrije Hvaranin, Hanibal Lucić, Petar Hektorović, u novije doba Graga Novak, Niko Duboković, braća Franičević te mnogi znani i neznani, začinjajući odgovor često mistikom, patetikom, praznovjerjem...

Valja nam znati da život na otoku nit je bio nit jest ni lak ni težak, ni lijep ni ružan, već sve to istodobno, ovisno o kutu gledanja i trenutačnoj ekspresiji. Otok omeđen uzmorskom crtom sa svih strana svijeta koju oplakuju nikad isti valovi uvijek istog mora, kod ljudi bez otoka u sebi stvara klaustrofobično paranoičnu iluziju lagera. Navedena iluzija je često utemeljena u predrasudama a još ćešće u nemogućnosti nas samih da onima koji to nisu pojasnimo zašto smo otočani. Sličan ako ne i isti problem imaju i Patagonci u ledu Ognjene zemlje, Pigmeji u paklu Kalaharija ili Butanci u vrletima Himalaje. Specifičnost našeg života na otoku ne očituje se naravno u ekstremnim uvjetima kao kod prethodno navedenih skupina i naroda, koliko u činjenici da smo fizički odijeljeni od ostatka zemlje i nacije.

Ta činjenica koja nas «škojore» razlikuje od svih ostalih stanovnika «teraferme» stvorila je kroz tisućljeća specifičan mentalitet, drugima često nerazumljiv.

Komunikacijska ograničenost prema vani otvorila je vrata prema unutra te na taj način omogućila otočaninu da često bude i avangarda, što je povijest u mnogim navratima i potvrdila. Možda se upravo u odnosu prema geografskoj izoliranosti a ne u njoj samoj krije tajna života na otoku. Naime otočanin je kroz povijest upravo otok smatrao centrom univerzuma, te u korelaciji sa terafermom-kopnom (zemljom koja stoji, miruje) svoj otočki mikrokozmos doživljavao kao nešto živo, mobilno, što mu je u motivacijskom smislu često bila prednost. Uz disperziju centara moći, odnosno izuzetno jaku lokalnu  upravu, sa gotovo državnim ovlastima postojali su bitni preduvjeti za kvalitetan život u mnogim pogledima. Tek novija povijest koja centre moći dislocira s ovih prostora, pa lokalnu upravu prisiljava na  poniznost i moljenje, te komunikacijska globalizacija, kod otočanina potenciraju osječaj inferiornosti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tradicionalistički odgoj te klasno feudalno uređenje ali bez kmetstva, u slobodarskom duhu omogućilo je mnoštvu pojedinaca da bljesnu na različitim poljima, te kroz povijest otok često postave na čelo nekih vrijednosnih sustava. U isto vrijeme mnogi su platili visoku cijenu oportunim robovanjem tradicionalizmu, nasljeđujući patera familijasa bez prava na socijalni izbor.

Prokletstvo, prolaznost, turobnost i tegobnost života na otoku možda se očituje u stihu otočkog pjesnika:

«Životi prohodu a škoji ostaju,

Stori svit umire, mlodi se rojaju!»

Potvrđujući blagoslov tog istog života, u istom vremenu otočki je pučki filozof rekao:

«Nami je lipo i kad non je grubo!»

Stavljajući se na stranu pučkog filozofa konstatirati nam je da Hvaranin, onda a i sada, živi u veličanstvenom prostoru iskonske, arkadijske te nenadmašne prirodne ljepote, u suživotu s Božjim i ljudskim regulama, poštujući ono što su nam Svevišnji i preci ostavili u nasljedstvo.

Znajući pri tom da smo istodobno to isto posudili od onih koji će nas naslijediti.

U želji da osiguramo sebi i naraštajima koji slijede bolji i lagodniji život dilemiramo često čije nasljedstvo slijediti. Oportune, tradicionalističke većine, ili one svijetlih ponekad revolucionarnih lučonoša koji su na Isusovu tragu, često žrtvujući sebe znali pokazati put, te zadužiti buduća vremena.

Tražeći sebe u drugima a oslanjajući se na oportunitet većine pogrešna je formula, koja  je mnoge pojedince a  i naraštaje odvela u nijemu i ničim zabilježenu povijest.

Česti su primjeri koji nažalost i u aktualnim vremenima pokazuju naše nerazumjevanje i nespremnost u traženju drugačijih metoda koje bi poslužile otočkom probitku. Dok je u ne tako davnim vremenima svaki a pogotovo kulturni događaj bio predmet opće društvene komunikacije, makar na razini mjesta ako već ne cijelog otoka, sada ostaju nezabilježene i cijele manifestacije. U gradu Hvaru se već godinama održavaju «dani Hvarskog kazališta», «Sonetni dani Hanibala Lucića», «festival radio drame», «Sheakspere festival» i svi su oni neposredno vezani za staro Hvarsko kazalište koje ih na izmaku snaga (pred urušavanje) strpljivo podnosi, dok samozaljubljeno i elitistički bez imalo pieteta prema onima koji su ga stvorili (Hvarski puk početkom 17. stoljeća) protutnje gradom i otokom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 kulturnih i intelektualnih veličina iz prošlosti od dotičnih manifestacija napravili otočke fešte, dostojne prostora u kojima se odvijaju, a na radost i korist ponajprije samih otočana.

U stvarnosti se događa da Hvaranin jedva zna za njihovo održavanje.

Tražeći druge u sebi, vjerujući u iskon otočkog genija, možemo i opet doživjeti zvjezdane trenutke. Dakle preispitujući sebe, poštujući i cijeneći mar i oprez otočkog težaka i ribara, te vračajući otok u centar univerzuma, ne hineći inferiornost, dostupni su nam svi ciljevi.

Iako je otok Hvar, u vrijeme plovljenja na jedra bio bitna postaja na svim putovima za Sredozemlje, te tako za razliku od većine ostalih otoka ostvarivao gospodarsku, socijalnu, kulturološku i ine komunikacije sa svijetom, druga polovica 19. vijeka donoseći turizam na otok unosi u naš život jednu sasvim novu vrstu komunikacije. Između dva bitno različita emocionalna stanja, otočanina sada kao turističkog trudbenika s jedne, te najčešće kontinentalca kao gosta, s druge strane.