Stranica 19

ODGOJ ZA MEDIJE I MEDIJI U ODGOJU

 

Nadam se da neću «otkriti Ameriku» ukoliko izrazim osobno promišljanje s obzirom na utjecaj medija na mlade ljude. O utjecaju medija može se govoriti na različite načine i s različitih pozicija. Ipak, iako možda griješim, ali sve više se osjeća nezainteresiranost mladih za aktivnosti koje iziskuju slobodno vrijeme i napor. Možda se to može podcrtati kao oznaka koja prati čovječanstvo u svakom vremenu, posebno u prijelaznim razdobljima. Ipak, o tome se može do u beskraj govoriti, a da se ništa ne riješi. Čini se da bi trebalo tražiti vezu između medija i rastuće pasivnosti mladih i (ne)obiteljskog ozračja.

Tko barem povremeno prati sadržaje medija, bilo da je riječ o televizijskom programu, tisku, glazbenoj industriji ili o šumi web stranica, otkriti će da su mediji prisutni i presudni u oblikovanju mentalnog sklopa današnjeg čovjeka. Mediji su, htjeli mi to ili ne, kruh kojim se hrani suvremeni čovjek. Stoga, da bi se medijima umanjio loš utjecaj potrebno je smjelo i odrješito uvidjeti stvarno stanje medija te razabrati kako se oduprijeti njihovom lošem utjecaju. Čini mi se da bi roditelj tinejđera morali biti svjesni činjenice da se mozak trajno razvija i usavršava te da postoji velika opasnost da se onemoguće vitalne funkcije mozga koje mogu uvjetovati, primjerice, nezrelo prosuđivanje. Jasno, ukoliko je mladi čovjek izložen kao pasivni «uvoznik» medijskih sadržaja.

Budući da se za razdoblje adolescencije ne može reći da je u tom razdoblju mladi čovjek sposoban donositi odluke koje mogu predvidjeti posljedice, od roditelja se očekuje da im pomognu u donošenju odluka i budu emocionalni i racionalni čimbenik njihovog rasta. I tu započima borba. Naime, obično se čovjek lomi na pitanju je li bolje imati nad djetetom nadzor ili razvijati stav povjerenja prema djetetu. Iskustvo pokazuje da nadzor koji bi gazio slobodu ili nadzor koji bi se pretočio u preuzimanje djetetovih dužnosti na mjestu gdje se od njega očekuje odgovornost, dovodi do bolnih posljedica i za dijete i za roditelje. S druge strane, povjerenje mora imati svoje granice. Stoga bi se moglo reći da nadzor mora biti građen na povjerenju, a povjerenje mora biti utemeljeno i vođeno stečenim iskustvom o djetetu. I tu se kradomice uvlače mediji kao zamjenska, preciznije rečeno, surogat mama i tata, koji nadomještaju životna iskustva i sigurnost koju je mladom čovjeku pružala obitelj i s njom povezana zajednica. No, zašto bi trebalo okrivljavati medije? Je li to još jedna od bolesnih podvala protiv suvremenog čovjeka koji želi biti dio «globalnog sela» dok ga neki filantropi žele «kastrirati»??? 

Istina, sadržaji koji se posreduju preko naših malih ekrana mogu djelovati veoma bezbolno i, štoviše, kao pomoć u relaksaciji od svakodnevnih briga i napora. Ipak, već i vrapci na grani znaju da mediji kod mladih oblikuju predodžbe, a predodžbe izazivaju motivacije, potiču različite želje, potrebe i ponašanja. K tome, sasvim je očito da postajemo sve sličniji predodžbama koje oblikuje naš um. Dakle, najprije utjecaji, potom motivacije, a iz motivacija djelovanje. Stoga nas ne treba čuditi ako se ponašamo prema drugima sukladno predodžbama koje smo stvorili o njima. Motivacije dovode do odluka koje često nisu usklađene sa stvarnošću pa se čovjek nađe izigran od velikih režisera koji su sadržaj televizijskog programa podredili osobnom interesu. Zato je potrebno uložiti napor da bi se moglo razumijeti što se krije ispod različitih ponuda. Primjerice, reality show, talk show, sapunice i ostalo tvore idealna mjesta gdje se dade lako uočiti kako se ljude može više pasivizirati nego li aktivirati. Možda se niste pitali koje mjesto ima pljesak u simpatičnim talk show emisijama. Naime, svaki intervent obvezno završava ili se prekida pljeskom. Što god čovjek rekao, pa radilo se i o najmučnijim i intelektualno najzahtjevnim problemima, na kraju ipak slijedi pljesak. Očito da taj pljesak nije spontan, nego je sastavni dio show programa. 

Ukoliko se djetetu žele pružiti kvalitetni uvjeti za cjelovit razvoj do zrele i odgovorne osobe, tada roditelji moraju ostati na visini roditeljskog poziva. Obiteljsko ozračje u kojem se njeguju humane vrijednosti ostaje i nadalje odlučujući čimbenik o kojem ovisi kvaliteta života djece. Zabrinjava činjenica da se u pojedinim slučajevima, čim se pojave teži problemi, veoma lako i bez grižnje savjesti 'dižu ruke' kao da su djeca dio kućnog namještaja.

Kako predusresti medije a da ipak budemo učinkoviti? Bojim se i ujedno se radujem da su izgradnja radnih navika i odgoj za odgovornost dva presudna čimbenika na koja se stavlja premali naglasak, a od kojih, srećom, možemo očekivati rješenje koje će nam pomoći da umanjimo loš utjecaj medija na svijest mladih. Možda je problem u činjenici da je u našim turističkim mjestima dolazilo i dolazi do obrnute evolucije. Najprije se, uz dužnu čast iznimkama, razvije džep a onda, eventualno, mozak! Nije mali broj onih koji su na svoju djecu prenijeli rezultate rada, ali ne i radne navike, a da odnos prema radu i ne spominjem. Možda u nijedno vrijeme kao danas nije bila aktualna otočka mudrost: «Dici na voju – sebi tugu i nevoju!» I čovjek se onda pita kako to da, pored najbolje volje, stvari idu krivim smjerom. Očito se negdje pogriješilo! Gdje? Pa, o tome bi bilo dobro posavjetovati se s vlastitom savješću. Bojim se da pojedini roditelji ne mogu razotkriti uzroke ponašanje svoje djece sve dok ne razotkriju moć medija. Očito se djeca i mladi lakše poistovjećuju sa svojim vršnjacima s televizije nego li s vlastitim roditeljima. Ovdje se krije razlog zašto su tinejđeri često u kaosu. Za društvo u kojem živimo možemo reći da gdje je u prošlosti bio autoritet oca i majke, sada je to mjesto ispunio televizor. Televizor, mali bog, zbog kojeg, nažalost, raste sve veći broj mentalnih bogeca.

Jasno, ako mediji pokazuju svoju snagu u vršenju utjecaja na mlade, onda kršćani – a u ovom ih je gradu većina – ne smiju stajati skrštenih ruku. Trebalo bi u odgoj unositi i odgoj za medije kako bi se lakše od medija dobivao njihov veliki obol u izgradnji kulture života, ali i smanjivalo naličje medija koje surađuje s kulturom smrti. Dapače, od kršćanina se očekuje da unatoč medijskim utjecajima svojim životom svjedoči snagu života iz vjere u Isusa Krista. Ako mediji pokazuju duh vremena, onda kršćani moraju svjedočiti Kristov duh koji se ne može korumpirati jeftinim argumentima i trulim kompromisima. Srećom, naš Spasitelj nije nosio križ na prsima, nego na leđima. 

                                                                                                                                                                                                                                                                                     don Ivica Huljev