|
Stranica 15 |
|
ARNE
Pred prvim svjetskim ratom, kad grad Hvar nije imao tako razvijenog turističkog života kao danas, živio je ovdje u mirnoj sredini Ernest Sichart, kojeg su mještani nazivali Arne. Potekao je iz ugledne bečke porodice. Njegov otac bijaše dugo godina šumski savjetnik u Hvaru. Već u ranoj mladosti Arne se je dao piću, a volje za nauk, u njega ni trunka. Sva roditeljska nastojana da svog sina skrenu na pravi put bila su uzaludna i tako Arne postade čovjek ulice. Kako je i kad je ostao sam u Hvaru bez roditelja stariji Hvarani ne pamte. U stisci i nevolji, jer bez sredstava za život i bez ikakvog pravog zanimanja, prihvati se posla javnog nosača, ali i ono malo što bi time zaslužio, trošio je u tijesnim zadimljenim krčmama. Nesređen i bijedan osta bez kuće i kućišta, stalno izvrgnut ismijavanju i zadirkivanju od strane djece a i odraslih. Inače je Arne bio bistar momak i uz svoj materinski jezik govorio je dobro naš jezik, talijanski i pomalo engleski. U to vrijeme je turistički promet u Hvaru bio ograničen na mali broj gostiju iz Beča, Graza, Linza, Klagenfurta, Pešte i iz još nekih gradova Austro - ugarske, ali ponajviše iz aristokratskih i birokratskih krugova. Ovi su se pod blagim podnebljem zimi ovdje odmarali i liječili. Neki od njih posječivali su Hvar i u naučne svrhe. Tako je Arne često dolazio u dodir sa svojima zemljacima i pružao im razne usluge. On je, sit ili gladan, napit ili žedan, uvijek bio dobro raspoložen, a naročitih briga nije imao. Često je u egzaltaciji znao tako lijepo svojim tenornim glasom pjevati, da se je sve gradom orilo, pak je tom prilikom uz odobravanje padao i po koji sitniš u njegov žep. Njegov život je bio život pustinjaka. Gologlav i bosonog, u bijelo-modroj mornarskoj majici, zakrpljenih hlača, klatario se je po uskim gradskim ulicama. Tada su trgovci vinom, kao i danas, dolazili u Hvar bracerama i trabukulama i on im je uvijek i prvi bio od pomoći na poslu. Pognute glave premišao je od jutra do mraka na svojoj jakoj i debeloj šiji vino u «mihu», pak bi ga se svaki put i u konobi i u kaci pred lađom okusio. Naravski da je Arne po svršenom poslu bio gotov. Njegove plave oči bi tada potamnile, donja usna bi mu se spustila do obradka, a ono malo dlaka na glavi nakostrušile bi se kao u ježa. Iscrpljen i napit povukao bi se tada u obližnju borovu šumicu, nad starom obalom, legao i kao trijumfator na lovorikama, slatko usnuo. U snu isprepletenom raznim vizijama mumljao bi i spominjao one osobe koje su mu bile nepočudne ili koje su mu se jednom nečim bile zamjerile. I jutro je bio opet čil, spreman da nastavi svojim vagabundnim životom. O dobrom vinu u konobama i o novoj stigloj robi u dučanima Hvarani su znali preko Arna. Kad bi trgovci iz južne Italije svojim bracerama dovezli u hvarsku luku razne poljoprivredne plodove, jednako bi i ovima tada Arna bio pri ruci. Noseći i mahajući uzorcima tih artikala, svojim krepkim glasom upozoravao je hvarane na vrst i na njihovu cijenu. Taj dan je bio za njega velik i srećan; dobio bi od «Pujiza» kao na radu punu košaru krumpira i drugih namirnica, što bi bez oklijevanja uz jeftiniju cijenu unovčio. Jednog ljetnog predvečerja iznenada zapuše nevera praćena jakim pljuskom. Svijet je bježao i sklanjao se kud i kamo. Naš Arne, koji je tada razvaljen ležao na kamenitoj klupi pred općinskom zgradom, mokar do kože, prene se digne i flegmatično se uputi ka zgradi Lučke Kapetanije (ove danas više nema, srušena je 1943 god. bombom iz aviona. Danas je tu mali perivoj.) Pred tom zgradom nalazila se je na kopnu plutača okruglog oblika, a u sredini plohe imala je popriječni i tijesni otvor u formi valjka. Došavši do plutače promjeri dobro njezin otvor, pred nju postavi kamen, popne se, uvuče ruke pak glavu unutra i sa nekoliko trzaja nogama nestane ga u šupljini, blokiran čvrstim gvozdenim stijenama. Taj šaljivi prizor promatralo je mnogo ljudi, sa zaklona ispod svoda Arsenala. Sutradan u jutro Arne stane iz šupljine da viče, riče i psuje. Na tu dreku nekoliko ribara dotrčaše tamo i imali su što da vide. Arne ispružene glave van otvora poput kornjače, crvena i nabrekla lica nastoji svom snagom, ritajući nogama da se izvuče iz te kritične situacije, ali mu to nikako ne uspijeva. Grohot smijeha još jače ga raspali i stane da sipje obilate psovke. Ribari su mu se ipak smilovali, dvojica od njih pljunuvši u dlanove, ščepaše ga čvrsto za noge, trgoše i povukoše i naš Arne ispade na pločnik. Okrene se, sjedne, te smeteno stane promatrati prisutne, kao da je došao iz drugog svijeta. No brzo se sabere, udobrovolji i osmjehne. Ribarima tada ispriča da je snjvao da je bio u paklu i da su ga vragovi rastezali. Strah ga je probudio, a tada oko njega tama i više ništa nije shvaćao. Kao da se nečega sjetio, naglo se digne, zavali se i oprosti s ribarima i krene u krčmu da ti tamo zaboravio prošlu burnu noć i onaj stravični san. Arne, uza svih strapaca, peripetija i nevolja, nikad nije bio ozbiljno bolestan. Prehlade su prolazile same bez lijekova na čistom zraku. Njegova postelja je bila gola zemlja ili gajeta, a pokrivač nebo, bor i škaf gajete. Jelo nije birao. Kad bi se domogao komadića mesa ili ribe, sam bi sebi napravio svoj ručak i sa tekom bi ga pojeo. Njegovo kuhinjsko posuđe ležalo je na raznim mjestima. Arne je bio orginalna figura, jedan od onih tipova kakvih je imao i Split i Dubrovnik i neka druga primorska mjesta. Volili su ga turisti, pomorci, težaci, trgovci, trgovački putnici, činovnici i domaćice, dakle svi, ali od djece je bježao. Koliko je puta on sa svojim prirođenim humorom i svojim umjesnim dosjetkama vedro nasmijao svoju okolinu. A koliko je puta znao da se kao malo dijete rasplače, misleći na svoju nesretnu sudbinu. Buknuo je i svjetski rat. U trećoj godini rata na opće zaprepaštenje pronađen je sposoban. Jednog ljetnog sparnog poslijepodneva 1917 god. odmarao sam se u svojoj slamnjači u gnjušnoj baraci V. kompanije 37, domobranske regimente u Doboju, a oko mene su hrkali umorni vojnici. Prene me surovi glas narednika «ovdje ti je mjesto». Dignem glavu i pogledam i ne mogu vjerovati. Protarem oči, pogledam bolje, kad preda mnom Arne. Digoh se naglo i poljubih ga, ali on ne progovori ni riječi, već me žalosno i zbunjeno pogleda. Dugo je tako stajao pretrašen i blijed, kružeći pogledom po novom ambijentu, kao da nešto traži i ispituje. Pozvah ga zatim da sjedne do mene. Arne me posluša i krupne suze mu okvasiše oči. U razgovoru mi je opisao svoje jade, pričao mi je da ga je vojna komisija na pregledu u Hvaru ismijavala a da gav je liječnik dugo pregledavao i napokon da mu je na uho šapnuo «Alcoholismus cronica, tauglich». Arne je neko vrijeme spavao u baraci do mene. Vježbao nije, ali mu je dato u dužnost da nosi drva, čisti zahode, i da mete baraku. Mnogo sam ga puta u kantini počastio čašom vina, ali to nije bilo dovoljno da utaži njegovu žeđ. Nudio sam mu bijelu kafu ali je to odbijao primjedbom da je to za ženske. Lišen svoje prijašnje okoline, svoje slobode i načina života, on je iz dana u dan, sve to više propadao, lice mu je venulo i upadalo. Bilo mi ga je žao, pak sam ga često tješio i ulijevao mu nadu da ćemo svi doskora svi doma. Došlo je vrijeme našeg rastanka. Tužan kao nikad prije ispratio me na stanicu, oprostili smo se i dok se je vlak udaljavao od stanice, mahao mi je i mahao starom odrpanom vojničkom kapom. Ja otputovah u Plevlje, a Arne ostade još neko vrijeme u Doboju da tuguje i da obavlja iste poslove, dok napokon ne dođe onaj radostan dan, kad je kao nesposoban otpušten. Neopisiva je bila njegova radost kad je nogom stupio na hvarsku rivu, na kojoj mu je svaki kamen bio tako blizak i dobro poznat. Ali nije više bio onaj predratni Arne. Nestalo je njegovog humora, umukla je njegova pjesma. I ne mogao, vukao se gradom tromo kao kakva sjenka i po svemu bilo je predvidjeti da mu se približuje kraj. Hvarska općina ga je uputila u splitsku bolnicu, gdje je nakon jedne operacije umro. Umro je pod krovom. I tako je nestalo Arna, ekstravagantne figure, bohema, beskučnika, tumača i vodiča uličnog pjevača i veseljaka, koji je znao da svojim originalnim životom razbija ondašnju hvarsku monotoniju. Djino Novak
|
